Amula ima vrlo ukusne i zdrave slatko-kiselkaste plodove, koji odlično prijaju u vruće ljetne dane. Osim što se mogu jesti svježe, amule su odlične i na brojne druge načine.
Diljem naše regije nazivaju ju različitim imenima: divlja šljiva, cibor, cuborić, ciborica, ciburin, dženerika, džanarika,mirobalana, grezdelija, zerdelija, zezdalija, rezdelija, driskulja, škorica, šljivić... Riječ je o stablu iz porodice Rosaceae (ruže), latinskog imena Prunus cerasifera. Često se može vidjeti i varijanta ovog stabla s crvenim lišćem i crvenim plodovima (P. cerasifera 'Nigra'). U našim krajevima najpoznatija je pod imenom amula i vjerojatno je mnogi pamte iz djetinjstva, kada su njene plodove tamanili dok još nisu dostigli zrelu fazu, točnije, dok su još bili zeleni. Zašto smo kao djeca tamanili zelene amule, jedna je od većih enigmi, a zahvaljujući toj praksi, mnoga djeca nekada nisu imala ni prilike vidjeti amule kad sazriju, jer do tada jednostavno ne bi preživjele!
Zato je danas priča sasvim drugačija. Djeca su zaboravila amule, kako one zelene tako i zrele. Ljeti se posvuda mogu vidjeti krošnje amula pretrpane plodovima koje nitko ne bere te koji padaju po podu. Zašto nitko ne poseže za ovim ukusnim i zdravim plodovima, još je jedna enigma.
