<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Xp6EdFoY210" frameborder="0"></iframe>
Kršćanski poziv na svetost - Tonči Matulić
<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/xfOsQFvJcdA" frameborder="0"></iframe>
SVETOST! Istinska i trajna ljepota duše i tijela! - Josip Radić
Kršćanski poziv na svetost
Čuo neki čovjek da postoji čarobnjak, toliko moćan da znade tajnu proizvodnje zlata.
Tko ne bi poželio doznati takvu tajnu i napuniti kuću zlatom? Uputi se on na dug put k njemu, kamo i stigne, te ga odmah stane moliti da onu tajnu podijeli. Razgovor je tekao ovako:
„Slušaj me sad dobro“, govorio je je čarobnjak, „neću ti ponavljati dvaput. Otiđi sada kući. Uzmi jedan bakreni kotao i objesi ga iznad otvorenog plamena. Istresi u nj kukuruzno brašno, i to onoliko brašna koliko želiš da kasnije bude zlata. Uzmi onda jednu drvenu kuhaču i miješaj to brašno. Budeš li miješao dugo, brašno će se pretvoriti u zlato.“
„Ma, zar je to tako jednostavno?“ začudi se čovjek. „Možda postoji još kakva formula ili riječi koje bih za vrijeme miješanja morao izgovarati?“
„Ne, ne postoji ništa važno. Pa i mnoge su druge stvari jednostavne kad ih jednom znaš“, mirno će čarobnjak.
„Ali, ovdje je ipak riječ o zlatu. Molim te, nisi li ti štogod ipak zaboravio?“ nije se predavao molitelj. Strepio je od toga da štogod ne propusti u postupku, a čarobnjak će tada biti tako daleko.
„Dobro, kad si već toliko uporan, reći ću ti: dok budeš miješao brašno, pazi da nijedanput ne pomisliš na krokodila.“
„Ah, to! Nema problema“, reče čovjek i odleti kući napraviti gomilu zlata. Ali se i vrati već za mjesec dana, sav iznuren, jadan...
„Ma, čovječe“, obrati se čarobnjaku, „što si mi uopće spominjao tog krokodila! Nikad u životu nisam pomislio na tu beštiju, a sad mi ne izlazi iz glave! Ništa od zlata se još nije pojavilo...“
Ovo bi se moglo primjeniti i na molitvu
Tko ne bi poželio doznati takvu tajnu i napuniti kuću zlatom? Uputi se on na dug put k njemu, kamo i stigne, te ga odmah stane moliti da onu tajnu podijeli. Razgovor je tekao ovako:
„Slušaj me sad dobro“, govorio je je čarobnjak, „neću ti ponavljati dvaput. Otiđi sada kući. Uzmi jedan bakreni kotao i objesi ga iznad otvorenog plamena. Istresi u nj kukuruzno brašno, i to onoliko brašna koliko želiš da kasnije bude zlata. Uzmi onda jednu drvenu kuhaču i miješaj to brašno. Budeš li miješao dugo, brašno će se pretvoriti u zlato.“
„Ma, zar je to tako jednostavno?“ začudi se čovjek. „Možda postoji još kakva formula ili riječi koje bih za vrijeme miješanja morao izgovarati?“
„Ne, ne postoji ništa važno. Pa i mnoge su druge stvari jednostavne kad ih jednom znaš“, mirno će čarobnjak.
„Ali, ovdje je ipak riječ o zlatu. Molim te, nisi li ti štogod ipak zaboravio?“ nije se predavao molitelj. Strepio je od toga da štogod ne propusti u postupku, a čarobnjak će tada biti tako daleko.
„Dobro, kad si već toliko uporan, reći ću ti: dok budeš miješao brašno, pazi da nijedanput ne pomisliš na krokodila.“
„Ah, to! Nema problema“, reče čovjek i odleti kući napraviti gomilu zlata. Ali se i vrati već za mjesec dana, sav iznuren, jadan...
„Ma, čovječe“, obrati se čarobnjaku, „što si mi uopće spominjao tog krokodila! Nikad u životu nisam pomislio na tu beštiju, a sad mi ne izlazi iz glave! Ništa od zlata se još nije pojavilo...“
Ovo bi se moglo primjeniti i na molitvu
