Zemljani

[ogi]

Tussilago farfara L.
Drugi nazivi: konjsko kopito, lepuh

Podbjel pripada porodici glavočika, koja je jedna od najbrojnijih i najrasprostranjenijih biljnih porodica koje možemo naći u našim krajevima. Iz te porodice mladi prizemni listovi se mogu koristiti kao ukusno proljetno povrće. Obično su malo gorči te sadrže mnogo vitamina C. Sam podbijel nam daruje cvjetne glavice žute boje i prizemne mlade listove za pripremu vrlo aromatičnih jela.

Podbijel je trajna biljka, ima horizontalni podanak koji izbacuje zelene ili ružičaste stabljike, obrasle ljuskavim listićima. Pojavljuju se krajem veljače, do 20 cm visoke stabljike na vrhu nose po jednu zlatnožutu cvjetnu glavicu. Do 20 cm široki, srcasti, nejednoliko nazubljeni prizemni listovi odozgo su kožasti, a na naličju bjelkasti. Razvijaju se na dugoj peteljci tek u svibnju, pošto je biljka već ocvala. Nalazimo ga osobito na ilovači, na vlažnim mjestima, uz šume, potoke i rijeke, uz jarke, kanale, nasipe i strma mjesta gdje se odranja zemlja. Na takvim mjestima podbijel prvi obrađuje tlo i priprema teren za rast drugog bilja. Raste i kao korov na njivama.

Već u veljači, dakle, cvatu prvi cvjetovi. Vrlo su aromatični, a koriste se za juhe i variva. A kao povrće mogu služiti mladi, od svibnja do rujna ubrani listovi, sitno izrezani i oslobođeni peteljke. Preporučuju se za spremanje juhe, salate i variva (s batatom). Miješaju se i s drugom zeleni i priređuju kao špinat. Sva su ta jela ukusna ako se prirede od zaista posve mladog i nježnog lišća. Već malo stariji listovi podbijela tvrdi su, kožasti i nagorki pa više nisu jestivi.

Uporaba podbjelova lista, cvijeta i korijena ljekovite svrhe (protiv kašlja i bolesti dišnih organa) bila je poznata od najstarijih vremena, a zadržala se sve do danas. Ljekovito djelovanje održava se i u latinskom nazivu roda (tussis = kašalj, ago = djelujem). Naziv vrste farfara potieče od latinskog far ( = brašno) i ferre ( = nositi), jer su listovi odozdo bjelkasti poput brašna.

www.lovacnabilje.com