Biljke

[Ogi]

Biljke su bića koja žive na dva svijeta: svojim korijenjem sežu duboko u tamnu, vlažnu zemlju. Tamo traže čvrsto uporište o koje se zakače milijunima "petlji" i "kukica". Tamo, u dubini, upijaju vodu potrebnu za život, tamo nalaze hranjiva koja im pripremaju mikroorganizmi. Njihove stabljike, listovi i cvjetovi rastu iznad zemlje - u pravcu neba s kojega ih obasjava sunčeva svjetlost. Iz neba, iz visina atmosfere, također pada kiša koja znači život. A posvuda, od najnižeg lista pa do najviše krošnje drveta, nadzemni dio biljke obavijen je zrakom.
Oba carstva - tamna zemlja i zračni prostori okupani svjetlom - za biljku su od životnog značaja. Ona može (ne gledajući ekstremne izuzetke) živjeti samo u uzajamnom djelovanju sila neba i sila zemlje. To su četiri elementa biljke: voda, zemlja, zrak i svjetlo.
U potpunoj tišini, zeleno raslinje uzima te elemente koje treba za život. Biljke su u stanju direktno iskoristiti sunčevu energiju. One ugljični dioksid iz zraka mogu pretvarati u korisna hranjiva. Biljke sujedina bića na svijetu koja anorganske, mineralne tvari iz zemlje mogu apsorbirati i pretvoriti u organske spojeve!
U tijelu žive biljke odvija se konstantno mnoštvo kompliciranih kemijskih procesa. Iako se nikada ne miču s mjesta, ipak ih u pokretu drži jedan maleni svijet. Hranjiva koje proizvode, ne potiču samo njihov vlasititi rast i boljitak. One životinjama i ljudima na cijelom svijetu služe kao hrana. Biljke direktno ili indirektno čine osnovu života svih stvorova na našem planetu. U okvirima isprepletenog prehrambenog lanca, one predstavljaju najvažniju kariku.
Iotome bi vrtlar koji svakodnevno radi s tim tihim stvorovima, morao s vremena na vrijeme razmišljati. Kad bi nestale biljke, nestale bi i životinje i ljudi. Zemlji bi u tom slučaju - kao u nekom horor-filmu - s tijela bila strgnuta zelena haljina. Usahnula bi polja i vrtovi, šume bi se urušile. Raspalo bi se korijenje koje obavija tlo kao golema podzemna mreža, a oluje i kiše imale bi lak posao. Plodna zemlja bila bi posvuda rastresena. Ostala bi opustjela zvijezda.
No, Priroda još živi, još uvijek su nebrojene biljke dobro zbrinute pod zaštitom seljaka i vrtlara. Ipak, elementi iz kojih uvijek nanovo izrastaju, ugroženi su na mnogo mjesta: voda, zrak i zemlja sa svojim mikro-kozmosom koji vrvi životom.

Voda spada u osnovne preduvjete života na zemlji.
Znanstvenici vjeruju da su prva živa bića prvotno nastala u vodi. Bilo kako bilo - vrtovi i biljke su u svakom slučaju nezamislivi bez tog tekućeg elementa. Voda je biljkama na raspolaganju "odozgo i odozdo". Podzemne vode čine stalni spremnik vlage u zemlji. Opskrba dolazi s neba: kiša, snijeg i rosa padaju kao oborine koje daruju život.
Ta voda iz atmosfere ne sastoji se ni u kojem slučaju samo iz neutralne tekućine. Ona donosi dušik u obliku amonijaka te čak i male količine fosforne kiseline. Mjerenja su pokazala da u zapadnoj Europi godišnje padne prosječno 10-30 kg dušika na l hektar tla. Sadržaj dušika u rosi je čak još i veći. Tlo koje je u dobrom, rahlom stanju, upija te količine vode s njenim sadržajem kao spužva te ju dugo zadržava u pravilnoj raspodjeli. U lošim tlima voda ili otječe u podlogu ili se gomila i uzrokuje trulež i blato.
Za biljke voda u zemlji i sokovima njihovih tijela igra važnu ulogu prijenosnika. Pomoću tekućine dopremaju se sva potrebna hranjiva tamo gdje su potrebna. No, voda je nenadomjestiva kako za život stanice tako i za rast biljaka. Za stvaranje l kg biljne mase, biljci je potrebno 0,5 m3 vode. Kao očigledan primjer dovoljno je samo pogledati list bundeve - bez tekućine smežurao bi se u malu, zelenu hrpicu vlakana! Kako voda kruži u "zelenim žilama" i kako su fantastično rukovođene sve proizvodne struje u unutrašnjosti biljke, vidjet ćemo u nastavku - pogledom u svijet korijenja i pogledom u "proizvodna postrojenja" zelenih listova.

Zrak je element proširen ne samo u atmosferi već i u tlu. Najvažniji sastojak zraka je kisik. Njega trebaju za disanje i ljudi i životinje. I biljka "diše", mada na drugačiji način kao što ćemo detaljnije vidjeti u idućem poglavlju.

Kisik je - kako u izmjeni tvari biljaka tako i kod djelatnosti živih bića u tlu - važan za sve kemijske procese sagorijevanja.
Zrak atmosfere sastoj i se od oko 78% dušika, 20% kisika, 1% plemenitih plinova i 0,03% ugljičnog dioksida. Posve je drugog sastava zrak u tlu. U normalnoj vrtnoj zemlji on se sastoji iz 50% dušika, 10% kisika i 40% ugljične kiseline. Ovdje je, dakle, sadržaj ugljične kiseline neusporedivo veći nego kod zraka koji udišemo. Ta prevaga nastaje radom živih bića u tlu i njihovim procesima pretvorbe.
Za biljke je ta golema ponuda ugljične kiseline od velike prednosti jer je ona jedna od osnova njihove ishrane. Što je tlo aktivnije, to bogatije vrije i prirodni izvor ugljične kiseline. Caspari je utvrdio da iz 1 ha rahlog tla tijekom jednog sata izađe 2-5 kg ugljične kiseline. Veliki dio toga apsorbiraju biljke, ostatak puni atmosferske rezerve ugljičnim dioksidom.

Sunčeva je svjetlost za biljke najvažniji prijenosnik energije. Ona pokreće izmjenu tvari. Samo se pomoću svjetla mogu odvijati procesi fotosinteze i asimilacije u zelenim listovima. Pritom se svjetlosna energija pretvara u kemijsku energiju. Biljke u usporedbi s čovjekom nemaju teškoća s iskorištavanjem tog neiscrpnog prirodnog izvora energije. One mogu sunčevu energiju koristiti direktno. Međutim, biljke su izrazito ovisne o intenzitetu svjetlosti i njegovom ritmu koji se dijeli na dnevne i noćne sate. Zeleno raslinje je svojim odnosom prema toj zvijezdi toliko obilježeno da se njihove "svjetlosne navike" čak nasljeđuju! Takozvane "biljke kratkog dana", primjerice, koje u određeno godišnje doba moraju u svojoj .domovini preživjeti s malim brojem sati dnevnog svjetla, zadržavaju tu naviku ranonastupajućeg mraka i onda kad ih se "preseli" u druge krajeve. I nakon stotinu godina života u "tuđini" njihov unutarnji sat ravna se još uvijek prema sunčevom ritmu domovine. Božična zvijezda i kalanhoja su očigledni primjeri na našoj prozorskoj dasci. Cvatu samo ako ujesen mogu nekoliko tjedana "ići rano spavati". To znači da ih se nekoliko sati mora umjetno zamračivati.

[Ogi]

Život biljaka u zemlji - čudesan svijet korijenja

Polovica tijela biljke stalno se nalazi u vlažnoj tmini. Korijenje "buši" i probija se kroz rahlu ili tvrdu zemlju. Ono nepogrešivo slijedi "miris" vode i hranjiva. Što daje sposobnost tim podzemnim organima da naslijepo, ali točno pronađu ono što biljka koristi, to kratkom jednadžbom ne mogu pojasniti niti kemičari niti biolozi. Osjetljive sposobnosti biljaka zasigurno spadaju u najveća čuda s područja živih bića. Jednim pogledom u, za naše oči većinom zatvoreni svijet tla, vidljive su tri glavne funkcije korijenja:

• Ono služi učvršćivanju nadzemnog dijela biljke.
• Ono apsorbira vodu i hranjiva koja se kroz unutrašnji sustav "cjevčica" crpe sve do vrhova lista.
• Kod određenih je biljaka korijenje "nabubrilo" kao velika ostava. Mrkva i gomolji celera spadaju zbog tih voluminoznih mogućnosti "skladištenja" rezervnih hranjiva u naročito vrijedne živežne namirnice.

Sustav korijenja različitih biljaka vrlo je različit. Ono se uvijek savršeno prilagođava klimi, tlu i obliku biljke. Taj rezultat tisućljetnog razvoja vidljiv je, primjerice, u tome daje raslinje suhih stepskih područja razvilo dugačko glavno korijenje koje ponegdje naraste i do 10 m u dubinu gdje seže do podzemnih voda koje doslovce znače život. U humusnim, vlažnim tlima, korijenje ostaje u gornjem, hranjivom sloju zemlje. Kod zeljastih biljaka koje većinom ne razvijaju dugo korijenje, ono je na livadama i listopadnim šumama često rašireno samo u sloju od gornjih 15 cm.
Neka stabla kao, primjerice, borovi osiguravaju svoj život dvostrukim sustavom. Ona razvijaju glavni korijen duljine do 6 m te istovremeno plitki sustav brojnog postranog korijenja. Neobične posebne oblike pričvršćenja tvori dišno korijenje mangrove, koje viri iz tropskih močvara, te zračno korijenje pomoću kojega se mnoge orhideje pričvršćuju za grane prašumskog drveća. Tu je svijet korijenja okrenut "naopako". Ono se "vinulo u zrak".
Za vrtlara našeg područja ti osobiti načini rasta tropskih biljaka nisu od velikog značenja. On živi i radi s onim kultiviranim biljkama koje obično imaju korijenje na dubini od 1 do 2 m. Pričvršćenje biljaka stvara se uvijek iz starih, odrvenjelih korijena. Mreža nježnog, mladog vlaknastog korijenja služi za prihvat hrane. Na svojim dugim putevima kroz zemlju korijenje često nailazi na prepreke. Kamenje, nepropusni slojevi zemlje ili gusta "mreža" korijenja konkurentskih biljaka zatvara im najkraći put. Tada se krakovi bočnog, postranog korijenja izvijaju kroz uske pukotine ili se uvijaju oko komada stijene dok ga ne "zaobiđu". Na taj način često nastaju vrlo neobični oblici korijenja koji su ljude oduvijek fascinirali. Čvorasti gnomi iz podzemnog svijeta simboli su žilave volje za preživljavanjem ovih nijemih stvorova koji cijeli svoj život provode na istom mjestu.

"Mozak" u zemlji

Očigledan kontrast prema snažnom, stabilnom korijenju za pričvršćivanje tvore mladi vrhovi korijena sa svojim finim korijenovim dlačicama. Ti su vrhovi vrlo osjetljivi i živahni. Njihovo se tkivo stalno obnavlja. Korijenova kapa štiti ih na njihovom teškom putu kroz zemlju. Na vrhovima korijenja stalno se stvaraju najfinije korijenove dlačice koje su kratkog vijeka. No, zato nove dlačice rastu neprekidno. Već su neki ozbiljni istraživači pri promatranju te konstrukcije stekli dojam da je osjetljivi vrh korijena biljke neka vrsta čula. France je taj slikoviti prizor ovako opisao:
"Sve sposobnosti korijena ujedinjuju se u vrhu korijena. To je jedino što se može reći. Već ih je i Damin usporedio s mozgom. Ta bi se usporedba mogla još proširiti te korijen dovesti u usporedbu s finim malim crvom koji puže po tlu pipkajući i ispitujući, pa makar i beskonacno polagano, negdje tražeći vlagu, negdje bježeći ili njušeći štetni zrak, no zasigurno ne uvijek prema dubini. On stremi tamo gdje je održanje cjeline, čiji je on dio, najbolje osigurano, tamo gdje pronalazi one mikrobe u tlu koji spadaju u životne zajednice korijenja."
Kako god da je taj čudesan organ "u nutrini" napravljen, u svakom slučaju znamo da biljke preko sitnih korjenčića upijaju iz tla hranjiva otopljena u vodi. Na taj način hranjiva smjesa na kojoj mikroorganizmi neprekidno rade, dospijeva u sokove raslinja. Donedavno se vjerovalo da biljke same mogu apsorbirati supstance topive u vodi, Ta misao bila je i osnova gnojidbe kemijskim solima. Nova istraživanja - koja su se potvrdila pod elektronskim mikroskopom - pokazala su također kako korijenje može direktno apsorbirati i sićušne, još žive supstance: mikromolekule i makromolekule, aminokiseline, enzime. djeliće stanice i plazme. Dr. H. P:
Rusch i profesor A. Virtanen otkrili su da bakterije koje djeluju u području korijenja tako "upravljaju" krajnjim oblicima plazme da ih biljni organi mogu direktno prihvatin i iskoristiti kao elemente za nove organske supstance. Znanstvenici taj fenomen nazivaju kružnim ciklusom živućih supstanci.

Bio-vrtlar može iz tog kompliciranog podzemnog zbivanja izmjene tvari izvući praktičan zaključak da se njegove biljke ne moraju opskrbljivati isključivo mineralnim tvarima već isto tako i organskom supstancom.
Vrhovi korijena su, inače, vrlo izbirljivi. Pod istim uvjetima u tlu odabiru iz mješovite ponude uvijek samo ona hranjiva koja njihova biljka treba. Zbog toga je kod glavice kupusnjača sastav "jelovnika" posve drugačiji nego kod ruže. Biljke, dakle, posve individualno odabiru iz ponude hranjiva u tlu ono koje upravo trebaju. Zbog tih spoznaja sve se više nameće Darwinova usporedba vrhova korijenja s mozgom biljke. Korijenje iz tla ne uzima samo tvari, ono isto tako izlučuje kiseline iz izmjene tvari biljaka. Te kiseline pomažu da se otope čvrsti sastojci tla i tako razrijede da ih korijenje može upiti. U dubljim slojevima zemlje izlučevine kiselina otapaju i minerale. To istjecanje sokova raslinja utječe na svoj način na brojne procese koji izazivaju promjene u tlu. U pravilnom odnosu mogu pridonijeti nastanku rahlosti. Tamo gdje su izlučeni u većim količinama - na primjer u rasprostranjenim monokulturama - biljne kiseline mogu dovesti i do zamora tla.
Za praktičnog je vrtlara važan i "nadzemni mig" za razumijevanje podzemnih odnosa. Priroda se uvijek trudi stvoriti što funkcionalnije oblike. Tako su neki oblici listova i krošnji tako napravljeni da kišnicu odvode upravo onamo gdje se u tlu nalazi najgušća mreža vrhova korijenja. Biljke s okomitim korijenjem ili korijenjem u obliku repe posjeduju listove koji odvode vodu u središte. Kod većeg drveća, naprotiv, voda se slijeva prema van. Ona se slijeva po rubu krošnje točno tamo gdje su se proširili vrhovi korijenja. Kod stabla područje korijenja i oblik krošnje sliče jedno drugome kao odraz u ogledalu. Njihove su funkcije međusobno usklađene - na isti način kao što se posvuda u biljnom svijetu podzemni prihvat hrane i priprema hrane u zelenim listovima kombinira u veličanstven proizvodni proces s međusobno usklađenim kotačićima.

[Ogi]

Zivot biljaka iznad zemlje - zelena tvornica listova na sunčeve motore

Iz čudnovatog svijeta korijenja penjemo se na svjetlo dana u ne manje fantastičan svijet života biljaka. D zelenim listovima odigrava se drugi čin napete predstave "Biljke stvaraju hranu, energiju i novi život". Što je više znanost s elektronskim mikroskopima i kemijskim analizama prodirala u skrivenu stvarnost listova, to su izuzetnija bila saznanja o procesima koji se tamo odvijaju: u djelićima sekunde, u satima, dnevno, godina tu, godina tamo - i tako već milijardama godina! Veliki botaničar R. H. France pisao je pun čuđenja: "List se može usporediti s golemom tvornicom u kojoj su postavljeni bezbrojni mali sunčevi motori koji su kemijski aktivni na sunčevoj svjetlosti. To su veličanstveni živući strojevi koji se sami postave tamo gdje vladaju najbolji radni uvjeti; oni su istovremeno i strojevi i radnici."
Irac Brendan Lehane dao je u svojoj knjizi Snaga i tajna biljaka snažan dojam tog svakidašnjeg kozmičkozemaljskog procesa:
"Ako se pri danjem svjetlu sažvače svježe ubrani list, nešto od onoga što smo upravo konzumirali bilo je do prije samo osam minuta dio Sunca. Toliko je vremena, naime, potrebno sunčevom svjetlu kako bi dospjelo na Zemlju. Pretvorba te sunčeve energije u hranu traje dodatno još samo djelić sekunde. Usprkos brzini kojom se odvija taj proces, on tvori važan ključ za sav život na Zemlji. On se između izlaska i zalaska sunca odvija u svjetskim morima u svakoj algi kremenjašici, a na suhome u svakom listu."

Fotosinteza

Što se to, zapravo, događa? Biljke kroz sitne pukotine na donjoj strani lista uzimaju iz zraka ugljične kiseline odnosno ugljični dioksid. To je temeljna građevna jedinica života u plinovitom obliku. Istovremeno im na raspolaganju stoji ipraelement - voda koja se korijenjem uspinje kroz razgranatu mrežu cjevčica. U zelenim se listovima odvijaju preobrazbe koje "pokreću svijet": voda se razlaže na svoje sastavne dijelove - vodik i kisik. Ugljični dioksid razlaže se na uglj ik i kisik. Iz tih kemijskih elemenata biljka stvara novu temeljnu tvar: glukozu. Taj novi proizvod zelene "tvornice" nazivamo jezikom kemičara ugljikohidrat. U svakodnevnom životu susrećemo tu tvar u najrazličitijim oblicima šećera. Kisik koji preostane u tom procesu kroz površinu lista ponovno odlazi u atmosferu. On obogaćuje zrak koji udišemo.
Biljke su, dakle, u stanju same iz vode i ugljičnog dioksida proizvesti hranjivo - šećer. Energiju koja je potrebna za taj proces daje im Sunce. Posrednik između nebeskih zraka i zemaljskih osnovnih sirovinaje klorofil u stanicama listova. Cijeli proces biokemijske pretvorbe uz suradnju sunčeve energije i klorofila nazivamo fotosintezom.

Klorofil kao graditelj

Pogledajmo pobliže klorofil, zelenu boju u listovima. On se nalazi u stanicama na gornjoj strani listova te u peteljkama. Izvana gledano on sliči duguljastom zrnu riže.
Važan sastavni dio molekula klorofila je magnezij. Kloroplasti, kako se nazivaju ta "tjelešca" klorofila, pokretni su unutar svog staničnog kućišta. Mogu se kotrljati amotamo i na taj se način prilagođavaju svjetlosnim prilikama. Može se, primjerice, dogoditi da se zrnca klorofila kod prejakog sunčevog svjetla zbiju jedno do drugog te nanižu uzduž staničnih stijenki. Kod normalnog svjetla ona su raspoređena kroz cijelu stanicu. Takve reakcije su, naravno, vrlo različite, ovisno o kojoj se biljci radi. Biljkama koje rastu u sjeni potrebne su brže mjere obrane kad iznenada budu izložene jakom podnevnom suncu nego biljkama koje vole mnogo svjetla.
Listovi su također pokretljivi. Oni se mogu okretati prema suncu. Tada svom izvoru energije nude najveću moguću površinu kako bi što intenzivnije iskoristili njenu snagu. Zrnca klorofila se pokreću i kotrljaju u najpovoljniji položaj. Čim osjete impuls svjetlosti, pokreću procese pretvorbe.
Tijekom prvog stupnja voda se razlaže na vodik i kisik. Kisik se potom izlučuje. Vodik preuzima jedan enzim. Drugi enzim se puni novom
kemijskom energijom. Cijeli proces je posve ovisan o svjetlu i njegovoj energiji, no nije mu potrebna toplina. Taj se proces naziva i svjetlosna reakcija. Drugi. proizvodni stupanj odvija se u tami; zbog toga se i naziva: reakcija tame. U tu je svrhu potrebna toplina. Oba enzima natovarena vrijednim teretom susreću u toj drugoj "zelenoj tvorničkoj hali" ugljik koji je u list dospio iz zraka u obliku ugljičnog dioksida. Jedan enzim prazni na ovom mjestu svoju energiju kako bi drugi mogao vezati svoj vodik s ugljikom. Iz tog sjedinjenja nastaju ugljikohidrati i šećer. Taj vrijedan gotovi proizvod kompliciranog procesa pretvorbe potreban je biljci kod daljnjih, po život važnih procesa, primjerice kod "disanja", te kao gorivo kod svih bioloških procesa izgaranja. Iz šećera se u listu, između ostalog, stvara i škrob. On biljkama, ako se može obilato proizvoditi, služi ne samo kao svakodnevna hrana već i kao pričuva za sušna vremena. Škrob se sprema u korijenju i gomoljima koji služe kao živa ostava. Ono što biljci treba osigurati dug život, od koristi je i za ljude: krumpir i gomolji celera su, primjerice, zahvaljujući tom "skladištu" prirode izrazito hranjivi!

Asimilacija i disimilacija

Svi dosada opisani proizvodni procesu u zelenoj tvornici lista služe prihvatu za život važnih tvari. Biolozi ih stoga nazivaju i asimilacijom, što znači prisvajanje ili izjednačavanje. Asimilacija je proces izgradnje. Koncentriran u kratkoj formuli, cijeli komplicirani postupak izgleda ovako: ugljični dioksid + voda + svjetlosna energija daju gotove proizvode: šećer i kisik.
Obrnuti proces naziva se disimiIacija. To znači izbacivanje ili, kemijski promatrano, pretvaranje složenih organskih spojeva u jednostavnije spojeve. Disimilacija je: dakle, proces razgradnje. U našoj zelenoj tvornici radi se, pritom, o razgradnji vlastitog proizvedenog šećera. On se sastoji iz spoja uglj ika i koristi se kao gorivo, isto kao što se mi grijemo na ugljen i proizvodimo toplinu. Vatra u peći gori pravilno samo ako dobiva dovoljno zraka, tj. kisika. I biljci je potreban kisik kako bi svoj šećer pretvorila u energiju. Pritom oslobađa slobodne ugljične kiseline. Budući da ta izmjena tvari sliči disanju kod ljudi i životinja - kisik se udiše, izdiše se ugljični dioksid - taj proces kod biljaka nazivamo i "disanjem".
Morate upamtiti dvije važne razlike između oba proizvodna područja - asimilacije i disimilacije: asimilacija s fotosintezom troši energiju koju dobiva izvana, od sunca. Ona je ovisna o dnevnom svjetlu. Noću u tim "radionicama" rad miruje. Kod disimilacije se, nasuprot tomu, proizvodi dan i noć. Biljka koristi vlastite tvari, dakle, posve je neovisna. Osim toga, ne troši energiju, naprotiv: disimilacija proizvodi energiju kao proizvod razgradnje koji nastaje pri pretvorbi šećera.
Svoju vlastitu energiju biljka treba kako bi održala mnoge važne procese u svom organizmu - slično kao što mi trebamo struju kako bi nam radili strojevi. Disimilacija nije, protivno asimilaciji, zatvoreni proizvodni proces. Ona obuhvaća mnoštvo različitih procesa s različitim gotovim proizvodima. Neki od njih mogu se odvijati čak i bez kisika. Takvi procesi razgradnje su, primjerice, vrenje alkohola i mliječne kiseline. No, to bi nas odvelo predaleko u svijet kemije.

[Ogi]

Očima bio-vrtlara

Za praktičnog je vrtlara važno da je upoznat barem s najvažnijim biokemijskih procesima u svojim biljkama. Ako, na primjer, zna da zeleno raslinje za svoje životne procese treba kisik, tada će mnogo lakše shvatiti da nedostatak kisika izaziva mnoge štete na njegovim kulturama. Zbijeno tlo, preblizu zasađene biljke, ali i zagušljivi skladišni prostori sprečavaju rad u zelenim proizvodnim radionicama. Jer i uskladištena mrkva, kupusnjače i zimska salata nisu ni u kojem slučaju "mrtva roba". Njihova je izmjena tvari još uvijek aktivna, mada vrlo reducirana. A i za to je potreban zrak i kisik!

Bez vode nema života

Bacili smo samo jedan pogled pomoću elektronskog vida duboko u unutrašnja područja biljnog života. Od korijenja u vlažnoj, tamnoj zemlji pa do zelenih listova u kojima rade "zlatni sunčevi motori". Svi radni procesi i svi proizvodi koje smo upoznali u tim biljnim radionicama koje fenomenalno funkcioniraju, ovisne su o jednoj iskonskoj tvari neophodnoj za život: vodi. Bez vode nema života na Zemlji. Bez tog posebnog tekućeg elementa slomio bi se i cijeli komplicirani aparat biljaka, jer voda otapa hranjiva u tlu. Ona prodire kroz "pore" korijena, penje se i kruži kroz žile biljaka kako bi stanicama donijela dušik, kalij, fosfor i mikroelemente. Voda se u listovima kemijski dijeli kako bi mogla stvoriti nove elemente života. Voda, konačno, na svom povratnom putu, natrag u dubine, transportira ona hranjiva koja su proizvedena u nadzemnim tijelima biljke. Dvije velike struje stalno se penju i spuštaju u živućem raslinju. No, dragocjena vlaga nije neugrožena - ona isparava. Biljke dnevno isparavaju velike količine vode. Kod jake vrućine to može biti opasno. Tada listovi mlohavo vise, a u "zelenim tvorničkim halama" proizvodnja "tinja". Dodavanje vode u takvim je satima od životne važnosti, jer bi se u suprotnom slučaju listovi posušili, a njihova komplicirana "postrojenja" zauvijek bi bila uništena.
Slične katastrofe možemo vidjeti i u svijetu korijenja.

Prirodne crpke za vodu

Neprekinuti ciklus vode počinje u tlu, penje se kroz sustav vodova biljke u listove i tamo djelomično isparava kao vodena para u atmosferu. Kao oborinska voda vraća se ponovno u tlo. Taj zatvoreni krug je tehničko i biološko remek-djelo Prirode. Jer, voda se mora - protiv sile teže - popeti iz korijenja do najviših krošnji drveća. Budući da u tlu ne postoje umjetne crpne stanice, raslinje mora posjedovati svoje vlastite crpke za vodu. Pritisak koji tjera tekućinu, vrši se putem dvije različite sile: osmoze ikapilarnog tlaka. U oba se slučaja voda upija i tjera uvis.
Kod osmoze to se odvija od stanice do stanice. Membrane staničnih stijenki tako su napravljene da šećerna otopina u unutrašnjosti ne može prodrijeti van. Voda koja se gura izvana na porozne stijenke, može prodrijeti kroz sitne otvore. "Krivac" za takve nejednake odnose su različito velike molekule tvari.
Šećerna otopina u stanici tako dugo upija vodu dok nije zasićena, a stanica tako ispunjena tekućinom da stijenka više ne može popustiti. Postignuto je optimalno osmotsko izjednačenje pritiska,
Unutrašnji pritisak tekućeg staničnog sadržaja na napetu staničnu stijenku, znanstvenici nazivaju turgor (latinski: oteklina). Taj turgor se brine za to da su stabljika i listovi čvrsti i uspravni. Ako listovi mlohavo vise, stabljika će puknuti - nešto, dakle, ne valja s opskrbom vode. Stanice čekaju da se korijenje pobrine za tekući dodatak. U unutrašnjosti tijela biljke voda se prenosi od stanice do stanice pomoću osmoze. Na kraju lanca - u posljednjem listu graha, primjerice - snaga upijanja je najveća. Sokovi na taj način polagano, ali konstantno dospijevaju sve do najudaljenijih vrhova biljke.
Druga sila koja vodu tjera gore je kapilarni tlak. Tekućina se kroz žile penje uvis; što je uži prolaz, to se ona više penje. Slično kao tinta na bugačici, tako se voda širi u biljkama do najsitnijih kapilara (capillum = dlačica). Kako bi voda mogla dospjeti svugdje, biljke posjeduju široko razgranate sustave koji kao cijevi sežu od korijena preko stabljike pa do posljednjeg lista. To je sličan živi mrežni sustav kao žile koje prolaze tijelom ljudi i životinja. Samo što umjesto krvi kroz biljku teče voda.

Kad je biljkama vruće

Drugi sustav sitnih kanala vodi prema vanjskoj strani lista. To su zračni "vodovi" kroz koje suvišna voda može izaći iz zelenog tkiva. Biljka transpirira. Sićušne, male pukotine ili "ustašca" na donjoj strani lista otvaraju se i zatvaraju automatski. Ako su stabljika i listovi pod jakim pritiskom vode, višak može ispariti. Kod nedostatka vode otvori se zatvaraju kako se biljka ne bi osušila. Taj mehanizam, međutim, stalno funkcionira jer kroz male pukotine biljka izvana upija i ugljični dioksid. Stoga, ona te otvore može samo povremeno "zaključati".
Transpiracijom i istovremenim smanjivanjem razine vode u unutrašnjosti biljke nastaje pritisak koji ponovno prema gore vuče novu tekućinu. Znojenje je kod zelenog raslinja, slično kao i kod ljudi, povezano s toplom, suhom vanjskom temperaturom i isparavanjem. Kad je zrak oko njih tijekom vlažnih dana zasićen vodenom parom, biljka se ne može znojiti. Kako bi sokovi i nadalje cirkulirali te kako bi se stalno obnavljali i punili hranj ivima, ona poseže za rješenjem za prijeku potrebu: "gutacijom". To je izlučivanje kapljica vode kroz žlijezde na rubovima lista. Ono se može omogućiti isključivo velikim pritiskom koji vlada u tekućinama u biljci. Mnoga su stabla pod posebno velikim pritiskom sokova u proljeće, kad sokovi "rade". Tko u to doba odreže, primjerice, granu breze, vidjet će mlazove tekućine, pa kažemo da drvo suzi.
Stalna izmjena vode između biljke i njenog okoliša snažan je pogon koji znatno pridonosi održavanju života na zemlji. Drveće je za to najbolji primjer. Breza ispari 60-70 litara, a tijekom vrućeg i suhog dana i do 400 litara vode u atmosferu. Šume imaju "promet" koji se mjeri u milijunima litara tekućine koja Se crpi iz tla i potom djelomično ponovno odlazi u zrak.
Ta vlaga se uzdiže, tvori oblake na nebu i jednom ponovno padne na zemlju u obliku oborina. Biljke su te koje se brinu o tomu da ne izostane vlaga te da ne prevlada u tlu. Samo četvrtina količine oborina na zemlji nastaje isparavanjem mora. Tri četvrtine proizvod su zelenih biljaka.
Na taj su način povezani svi važni životni procesi kao dijelovi jednog lanca. Životni ciklusi uvijek se nanovo zatvaraju, sve dok čovjek u svom slijepom egoizmu ne posegne za tim finim kotačem i ne uništi uigrani mehanizam. Tada se događa ono što Lehane ovako opisuje: "Zemlja bez šume ne posjeduje glas kojim bi mogla zazvati vodu. Oblaci prelaze preko nje i čuvaju oborine za druga, zelena područja."
Za bio-vrtlara koji je i zaštitnik bilja i ekolog, znanje o unutarnjim povezanostima znači veliku pomoć za mnoge praktične odluke. Navodnjavanje i gnojidba, briga o prozračnom staništu i odabir pravilnih svjetlosnih uvjeta - sva ta svakodnevna razmišljanja i zahvate u vrtu promatrat će drugim očima i izvoditi svjesnije. Onaj tko zna kako se ti procesi odvijaju, tko s čuđenjem spozna kako su oni komplicirano međusobno povezani, on će se zaštititi od mogućnosti da grubim mjerama razori finu mrežu. Vrtlar koji u svom zelenom carstvu ne promatra samodopadno divnu površinu svojih listova salate, vec istovremeno vidi i shvaća što se odigrava "pod kožom", takav vrtlar će tek postati pravi "Zeleni". On će cijeli svoj život ostati pažljivi učenik Prirode. A Priroda će mu otvoriti knjigu kemijskih, fizikalnih i bioloških zakona, koji vrijede između neba i zemlje. Vrtlar nigdje ne može naučiti više nego na toj strogoj nastavi koja mu pruža cijelo, šareno mnoštvo života. Tko ima oči i gleda, taj i vidi!